* Nema univerzalne definicije "nasilnih videoigara": Nema jasnog dogovora o tome što čini nasilnu videoigru. Neke igre mogu sadržavati više eksplicitnog nasilja od drugih.
* Širok raspon preferencija igrača: Neka djeca mogu biti privučena nasilnim igricama u mlađoj dobi, dok druga možda više vole druge žanrove. Dob nije pouzdan pokazatelj preferencija igranja.
* Roditeljska kontrola i propisi: Roditelji igraju ključnu ulogu u određivanju koje igre njihova djeca smiju igrati. Osim toga, sustavi ocjenjivanja poput ESRB-a (u SAD-u) daju smjernice na temelju dobne primjerenosti.
Umjesto fokusiranja na dobnu skupinu, važnije je uzeti u obzir sljedeće:
* Individualna zrelost: Neka djeca mogu biti zrelija od druge u istoj dobi. Bitno je procijeniti njihovo razumijevanje nasilja i njihovu sposobnost da odvoje fantaziju od stvarnosti.
* Kontekst i sadržaj: Količina nasilja i njegov prikaz značajno se razlikuju od igre do igre. Ispitivanje specifičnog sadržaja igre ključno je za utvrđivanje njezine prikladnosti za dijete.
* Uključenost roditelja: Otvorena komunikacija i postavljanje granica ključni su kako bi se osiguralo da djeca igraju igre odgovorno i bez štetnih učinaka.
Umjesto generaliziranja o dobnim skupinama, bolje je usredotočiti se na razumijevanje pojedinačnog djeteta i određene igre o kojoj je riječ.